Stigavši u Vukovar smjestili smo se u hostel Dubrovnik. Tu večer proveli smo razgledavajući ratna vozila koja su ponosno stajala u dvorištu kao mali djelić teške priče koja se dogodila u ovom gradu. Iduće jutro imali smo predavanje o Domovinskom ratu na kojem sam naučila jako puno o lokacijama koje ćemo kasnije posjetiti. Ono je...
Stigavši u Vukovar smjestili smo se u hostel Dubrovnik. Tu večer proveli smo razgledavajući ratna vozila koja su ponosno stajala u dvorištu kao mali djelić teške priče koja se dogodila u ovom gradu. Iduće jutro imali smo predavanje o Domovinskom ratu na kojem sam naučila jako puno o lokacijama koje ćemo kasnije posjetiti. Ono je bilo kao uvod u jednu dugu i tešku priču. Nakon predavanja obišli smo Memorijalni centar kojeg nam je predstavila jedna hrabra žena Tamara Rupčić. Njena priča me je na poseban način dirnula.
Popodne posjetili smo Muzej vučedolske kulture koji je bio zanimljiv zbog raznih stvari koje su stari vučedolci rabili, kao na primjer njihova obuća, odjeća ili posuđe. Nakon toga posjetili smo još jedan muzej koji se nalazi u dvorcu nekadašnje obitelji Eltz. Zatim smo posjetili predivnu crkvu sv. Filipa i Jakova koja je u ratu bila teško oštećena. Raspelo „Ranjeni Isus“ je simbol prisutnosti Boga i u najtežim trenucima.
Slobodno vrijeme odlučili smo iskoristiti za odlazak na Vukovarski vodotoranj – simbol otpora i stradanja. To mi se najviše svidjelo. Gledajući grad s vrha u meni se budio osjećaj poštovanja i ponosa na sve hrabre ljude koji su morali ovo proživjeti.
Idući dan nakon odjave iz hostela krenuli smo u obilazak ostalih memorijalnih lokacija. Vožnja Trpinjskom cestom bila je posebna zbog teške bitke koja se na njoj dogodila. Posjetili smo i bolnicu. Ona nije bila samo još jedan muzej ili lokacija, ta bolnica je posebno mjesto koje nam daje podsjetnik na sve što se ovdje dogodilo.Grad sam najviše doživjela na Ovčari. Bilo je tužno vijeti koliko je nedužnih ljudi izgubilo život na samo 1 mjestu. Prije polaska kući otišli smo na Memorijalno groblje. Gledajući redove bijelih križeva kroz misli mi je prolazilo samo 1 pitanje: Zašto? Zašto su svi ovi ljudi morali dati svoj život zbog nečije mržnje.
Moramo biti sretni što danas imamo mir i slobodu koju su nam ovi ljudi darovali. Za mene ovaj izlet je bio najljepši, ali i najtužniji do sad. Možda trebamo oprostiti, no nikada ne se smijemo zaboraviti jer naši branitelji nisu dali život kako bi ih zaboravili.
Božana Anić 9.b