NovostiSjećanje na neke ljepše dane

Dragi učenici,
da nam je netko rekao da će nam onaj četvrtak 12. ožujka 2020. god. biti posljednji dan druženja, sigurno mu ne bismo vjerovali. Znam da se s nostalgijom prisjećate toga dana kada smo prepješačili više od 5 kilometara. Svi ste bili jako umorni, a usklik ,,ŠKOLA” koji se prolomio kad ste nakon dugog pješačenja ugledali školu je neopisiv jer je bio znak da smo stigli na cilj. Nadam se da će se uskoro takav usklik zaoriti i u školskom dvorištu i da ćemo ponovno odlaziti u prirodu, igrati se, dijeliti doručak, pribor i sve ono što smo do toga 12. ožujka radili.

Kad sam ja bila prvi razred, našu školu je pohađalo 560 učenika. Nas u prvom razredu bilo je 60, dva odjela. Imali smo jedan wc i svi pili vodu iz jedne plastične čaše. Nismo poznavali što je strah, pogotovo od nečega što nije opipljivo. Živjeli smo slobodno kao ptice. To isto i vama želim, dragi učenice, da ponovno bude kao nekad i da se ne bojimo ako netko kašlje ili iz ruke prijatelja uzeti bombon. Nastava na daljinu je zanimljiva, ali druženje ništa ne može zamijeniti. Stoga nam od srca svima želim da se što prije nađemo u školskim klupama, a do tada pogledajte slike s posljednjeg izleta i video vaše kolegice koja je cijelo vrijeme neumorno radila, naučila slova, abecedu, recitirati pjesmice i još štošta. Hvala svima koji su se potrudili uljepšati dane najmanjim učenicima i olakšati im da što bezbolnije sve ovo prebrode. Posebna hvala roditeljima koji su bili ne samo roditelji već i učitelji.

Lijep pozdrav
Dijana Krstanović